Zaha Hadid

Zaha Hadid

Dizajner par excellence u svijetu uređenja interijera

Zaha Hadid (1950.-2016.) smatra se najvažnijom arhitekticom ovog doba. Međunarodno priznata arhitektica , bila je prva žena koja je osvojila Pritzkerovu nagradu 2004. godine. Karijeru je započela kao umjetnica i često se bavila dizajnom namještaja. Njezin rad bio je u skladu s ranom ruskom avangardom, s Kasimirom Malevičem.

Neki datumi i uspjesi

Rođena u Bagdadu 1950., studirala je na Američkom sveučilištu u Bejrutu prije nego što je emigrirala u Englesku 1972. kako bi pohađala Arhitektonsko udruženje . Tamo je upoznala Eliu Zenghelisa , Rema Koolhaasa, koji je bio osnivač OMA – Ureda za metropolitansku arhitekturu , Bernarda Tschumija i Leona Kriera , često navedenog kao njezin mentor uz El Lissistskyja i, prije svega, Kazimira Maleviča . Nakon što je diplomirala 1976., s tezom na temu naseljenih mostova i projektom pod nazivom „ Malevič Tektonik “, nastavila je predavati u Redu arhitekata do 1987. London je također doživio njezin debi, gdje je postigla svoj prvi uspjeh izložbom slika koje prikazuju okruženja pod utjecajem konstruktivizma nastalih od 1970-ih. To su bili vizionarski prizori koji se mogu pročitati kao dokaz Hadidine središnje uloge. Također u Londonu, 1979., anglo-iračka dizajnerica osnovala je svoj prvi studio, Zaha Hadid Architects (ZHA). U ranim godinama ostvareni su brojni važni projekti, od kojih mnogi nikada nisu odmakli dalje od početnih crteža, ponovno inspiriranih jezikom 1920-ih, od dizajna za " The Peak " u Hong Kongu , koji je 1983. godine pobijedio na međunarodnom natječaju uz sudjelovanje više od pedeset arhitekata, do Kurfürstendamma u Berlinu 1986. godine i nesretnog slučaja Operne kuće u Cardiff Bayu 1994. godine. Sve su to djela u kojima je Zaha Hadid bila usmjerena na svođenje arhitekture na njezine elemente, integrirane u topografiju zahvaljujući vrlo složenim sustavima i proučavane najsuvremenijim građevinskim tehnikama kako bi se stvorili novi urbani krajolici. Od ranih 1990-ih, Hadidin ekspresivni oblik počeo se pomicati prema onome što je postalo jedna od dominantnih tema u svemu što je dizajnirala: ne samo arhitektura već i pokret, koji se vidi kao prikaz toka koji se kreće kroz prostor i stvara oblike.

Zaha ima bogatstvo postignuća u suvremenom dizajnu

Projekti poput vatrogasne postaje u Weil am Rhein u Njemačkoj, otvorene 1993. i prve zgrade koja je zapravo povjerena Hadid, ili terminala Hoenheim-Nord u Strasbourgu (1999. – 2001.), kulminiraju kontroverznijim djelima, od kojih se mnoga nalaze u Italiji. Tu je MAXXI u Rimu, kao i Centar za suvremenu umjetnost Rosenthal u Cincinnatiju, njezin prvi projekt u Americi, 2003., u kojem se cesta uzdiže ravno u zgradu, postajući prostorna točka oslonca. Pomorski terminal Salerno (2002. – 2012.), gdje se, prema Hadid, platforma blago uzdiže, odražavajući niz rampi koje se progresivno spuštaju prema unutrašnjosti zgrade i omogućuju putnicima pristup peronu za ukrcaj; Vodeni centar u Londonu za Olimpijske igre 2012., čija je ovojnica inspirirana pokretnom vodom. Operna kuća Guangzhou u Kini (2010.) i Centar Heyday Aliyev u Bakuu (2013.). Najnoviji primjer bio je kolodvor brzih vlakova Napulj-Afragola, otvoren 2017. godine, gdje još jedan arhitektonski oblik postaje urbana znamenitost, sa strukturom koja izranja iz tla. Slični arhitektonski kompleksi često su poticali pažljivo razmišljanje o temi građevinskih materijala, a ZHA je proveo neke eksperimente, s Italcementijem za MAXXI u Rimu i talijanski paviljon na sajmu u Šangaju, što je dovelo do podnošenja patenta za prozirni beton. Ali i kroz istraživanje provedeno na Corianu s DuPontom , kako za kolodvor Afragola , tako i za Z-Island , monoblok kuhinju predstavljenu na Salone Internazionale del Mobile u Milanu 2006. godine. Za njih je arhitektura bila ograničena na papir, predmet kritičkog nagađanja o njezinoj sudbini i ulozi u neprijateljskoj klimi. Hadidino najveće postignuće bilo je promijeniti tu situaciju. Avangarda je još uvijek oprezna prema kompromisima koje gradnja u stvarnom svijetu zahtijeva, ali njezin nedavno otvoreni Centar suvremene umjetnosti u Cincinnatiju uvjerljiv je dokaz da njezina eksplozivna vizija prostora može postati – bez ikakvog ugrožavanja njezinih ambicija – prava funkcionalna arhitektura za određeno mjesto i određenu ulogu.